Medjunarodni centar za naucnike Vudrou Vilson (SAD)
1.mart 2000.

ZASTO BALKAN?

Pise Dejvid Bajnder

Na pocetku ovog novog veka mozemo se zapitati koje smo probleme nasledili, neresene, iz proslog veka. Jedan od ovih problema je Balkan. Nijedan drugi region u 20.veku nije uzrokovao toliko bola tolikom broju stranih carstava. Otomansko carstvo je dozivelo pad i palo tu, 1912.godine. Austrougarsko carstvo je zapocelo prvi svetski rat zbog atentata u Sarajevu i palo, 1918.godine. Italijansko carstvo Musolinija i Hitlerov Treci Rajh su izvrsili invaziju i okupirali, ali nikad nisu potpuno potcinili Balkan. Prvi neuspeh Staljinovog Sovjetskog carstva je bilo uspesno odvajanje Titove Jugoslavije, 1948.godine. Balkansko poluostrvo je dugo bilo izazovno igraliste za strane sile, ali su ga obicno pretvarali u pustos unistavanja i krvoprolica. Tu je bio i unutrasnji efekat. Deleci balkanske drzave na vazale ili nepomirljive neprijatelje, ova carstva su sprecavala njihove narode da razviju normalne odnose jedni s drugima. Dalje, obeshrabrivali su ih da ne razvijaju sopstveni politicki zivot van scene namesnika ili sitnih despotizama.

1991.godine, kada je Jugoslavija - slobodna od strane dominacije jedva 40 godina - utonula u raspadanje i zestoke etnicke borbe, zamenik ministra spoljnih poslova Lorens Iglberger je stalno ponavljao da bi mozda bilo najbolje da se ostave razne frakcije da se bore medju sobom sve dok vise ne budu mogle da se bore, a onda bi presli na pregovaracki sto. "Ja sam licno misljenja da je jedino sto bi stvar moglo privesti kraju" rekao je on, "da se ucesnici potpuno iscrpe". Iako ovaj pristup zvuci veoma hladnokrvno, koliko hiljada zivota je moglo biti spaseno, koliko ljudi bi mozda moglo da ostane u svojim kucama, umesto da se pridruze ocajnickim izbeglickim stazama? Ja ne kazem da bi ishodi razlicitih sukoba bili benigni u takvom scenariju, samo mnogo kraci, manje krvavi i manje destruktivni.

Gde je greska u pristupu SAD i njenih evropskih saveznika problemu Jugoslavije, tokom 90-ih godina? Mislim da lezi u njihovom verovanju da bi mogli uspeti tamo gde drugi nisu uspeli, a onda, izabrati strane uskom vecinom u onome sto je neizbezno preraslo u niz gradjanskih ratova: ovde uniformno nevine zrtve, tamo uniformno genocidni agresori; ovde etnicki cistaci, tamo etnicki ocisceni. Zar stratezi u Vasingtonu, Londonu ili Bonu nisu registrovali da su u drugom svetskom ratu Hrvati "ocistili" daleko vise Srba nego sto su Srbi "ocistili" Hrvata; ako se ubijanje na desetine hiljada ljudi u logoru smrti Jasenovac moze nazvati "ciscenjem?" Ili, da su Albanci, uz podrsku otomanskih Turaka, posle kojih su dosli fasisticka Italija i nacisticka Nemacka, isterali daleko vise Srba sa Kosova nego obrnuto.

Cifre o sastavu stanovnistva pre NATO bombardovanja cine jednostavno svedocanstvo: 80% Albanci i 20% ne-Albanci. U korenu lezi uproscena dogma koja krivi jedan narod, Srbe, kao poreklo zla na Balkanu. To je nepisana doktrina koju je usvojilo americko Ministarstvo spoljnih poslova na pocetku jugoslovenskih sukoba, koju nastavlja i danas, doktrina koju su usvojili i dalje rasirili maticni mediji, grupe za zastitu ljudskih prava i cak neke religiozne zajednice. To je doktrina koju je prihvatio i Dr.Bernar Kusner, sef UN misije na Kosovu, koji je bez stida izjavio pred Albancima u Gnjilanu proslog decembra da "Kosovo ne pripada nikome osim Kosovarima." On je dalje rekao: "Osecam se veoma blizak albanskom narodu... Ja volim sve narode, ali neke vise od drugih, a to je slucaj sa vama."

Neosporna realnost Balkana je da niko od njenih naroda nije potpuno nevina zrtva zlih suseda. Osim mozda Roma. Svi su bili saucesnici, u ovo ili ono vreme, u ubijanju, silovanju, pljacki i paljenju. A ovo vazi i za prvi i za drugi Balkanski rat, i za oba svetska rata i za sve jugoslovenske gradjanske ratove 90-ih godina. Da, vise od 300.000 Hrvata je raseljeno tokom borbi sa Srbima 1991.godine. Ali vise od 300.000 hrvatskih Srba su postali izbeglice kao rezultat hrvatskih ofanziva 1995.godine, potpomognutih od strane Amerike, u regionu Krajine. Da, vise od milion bosanskih Muslimana je izgnano iz svojih domova u srpskim i hrvatskim ofanzivama. Malo njih je moglo da se vrati. Ali su Muslimani naterali u izgnanstvo 400.000 Srba i na desetine hiljada bosanskih Hrvata. Da, na stotine hiljada etnickih Albanaca je napustilo Kosovo u prolece 1999. Ipak, postoji jedan kuriozitet koji je dokumentovao OEBS za 78 dana bombardovanja, u vezi "ciscenja": OEBS je nasao da je 863.000 Albanaca napustilo Kosovo, otprilike 46% od ukupnog broja. Ali je takodje izvestio da je 100.000 Srba i Crnogoraca pobeglo s Kosova u istom ovom periodu, sto cini oko 60% od ukupnog njihovog broja. Proporcionalno je vise Srba raseljeno tokom bombardovanja, a oni - za razliku od Albanaca kojih se vecina vratila uprkos osionom unistavanju njihovih domova - se nisu vratili na Kosovo. Onda je zapoceo jedan novi egzodus, kada je oslobodjeni bes Albanaca poceo da se iskaljuje u uzasnoj osveti nad Srbima, Romima i cak etnickim Turcima - ubijajuci, daveci, bacajuci granate, paleci - ubivsi vise od 1.000 ljudi. Ovo se desilo i dalje se desava ispred 37.000 naoruzanih vojnika KFOR okupacionih snaga koje je rasporedio NATO.

Usled ovog zastrasivanja i pretnji procenjuje se da je 250.000 ne-Albanaca pobeglo s Kosova otkad je prestalo NATO bombardovanje. Ja sam ubedjen da je mnogo ovoga moglo biti izbegnuto. Ponovo razmatrajuci postupke NATO-a u junu, poplava oruzja na Kosovo mogla je biti velikim delom sprecena prilicno rano, pecacenjem kosovskih granica sa Albanijom i Makedonijom, a zatim filtriranjem albanskih povratnika, da bi se osiguralo da OVK ne donosi oruzje u ovaj region. Umesto toga, NATO se zadovoljio dobrovoljnim i totalno neefektivnim razoruzavanjem OVK proslog leta. Napadi na Srbe i druge nisu se smanjili od tada, dok su kosovski Albanci i dalje naoruzani do zuba. Slucajno je prijavljeno u februaru da se oko 200.000 ljudi od leta preselilo iz Albanije na Kosovo, koje, uprkos unistavanju koje su uzrokovali Srbi i NATO bombardovanje, jos uvek bolje stoji nego zemlja predaka na jugu. Gledajuci unazad u vreme pre bombardovanja, verujem da da su SAD i njeni saveznici zauzeli smireniji stav prema ovoj situaciji, mnogo smrti i destrukcije je moglo biti izbegnuto. Mozda bi cak bio zaustavljen i naizgled beskrajni ciklus etnickih osveta. Pre godinu dana, nakon teskog pocetka, Kosovska diplomatska posmatracka misija (KDOM) koja je brojila vise od 1.000 ljudi, pocinjala je da daje rezultate, odvajajuci srpske vojne i policijske snage od OVK, te omogucavajuci da se na hiljade raseljenih Albanaca vrati svojim kucama. Ovo potvrdjuje konacni izvestaj za OEBS koji je sastavio jedan nemacki general koji je bio deo KDOM-a. U svojoj aroganciji, medjutim, Klintonova administracija je trazila dramaticnije rezultate - koji su se svodili na potcinjavanje Srba NATO vladavini. Ovo je bila poruka Rambujea. Da je posmatrackoj misiji bilo dozvoljeno da nastavi svoj rad, mislim da bi Kosovo bilo mnogo blaze i srecnije mesto danas.

Mozda cemo jednog dana otkriti da je bela Kuca izabrala, kao nekog osumnjicenog, Kosovski scenario kao namerno skretanje fokusa sa domaceg meteza izazvanog procesom za opoziv predsednika. Mozda cemo saznati kolikog je znacaja kosovska operacija, i Bosna pre toga, imala u planovima americke vlade da pretvori NATO u instrument americke spoljne politike i da utvrdi americku dominaciju u Evropi. Mozda ce na svetlo izbiti objasnjenje o tome kako je Vasington mogao 1997.godine da navede OVK medju svetske teroristicke organizacije, da je u februaru 1998.godine osudi kao "teroristicku grupu", a onda se preko noci preokrene za 180 stepeni i prigrli je kao formaciju boraca za slobodu, a zatim je instalira kao legitimnu politicku snagu u leto 1999. Ovaj iznenadni preokret se desio uprkos otkricima o vezama izmedju OVK i albanskim prstenovima koji svercuju drogu u Italiji, Svajcarskoj, Nemackoj i drugim evropskim zemljama, i vezi OVK lidera Hasima Tacija sa ubistvima albanskih rivala.

Mozda bi administracija jednog dana takodje mogla da otkloni misteriju oko toga zasto je policiji UN moglo biti naredjeno proslog januara da prekine nadzor porodice Taci, nakon sto je tacijev brat optuzen za ilegalno posedovanje oruzja i 791.000 USD u gotovini, a zatim oslobodjen. Cak i da se ne baci svetlo na dogadjaje iza scene, ja verujem da je vojna kampanja vredna 11 milijardi USD, protiv Srba a za Albance, velikim delom neuspeh. A neuspeh je iz sledecih razloga:

Mi znamo da je ona uveliko ubrzala beg Albanaca sa Kosova; ona nije znacajno ostetila srpsku vojsku; napravila je besmislenu stetu, u vrednosti od na milijarde USD, na civilnoj infrastrukturi sirom Srbije i pokrajine Kosovo (za koju ce NATO zemlje platiti jedan deo popravke).

Ostavila je Slobodana Milosevica, imenovanog i ciljanog neprijatelja, cvrsto na vlasti. Cini se da ce njegov boravak na vlasti biti mnogo duzi nego boravak generala Veslija Klarka u NATO-u, a mozda i predsednika Klintona; i uvukla je SAD i NATO u obavezu bez kraja za koju nema izlazne strategije. I sami vojni i politicki planeri su priznali da je ova strategija bila duboko pogresna, da su bili sokriani kada Srbi nisu kapitulirali nakon tri dana bombardovanja i da su imali teskoce oko toga da se sloze sta sledece raditi.

Nakon kraja hladnog rata neki vide SAD kao poslednju veliku imperijalnu silu. Ja tvrdim da balkanska avantura SAD u poslednjoj deceniji pokazuje da, ako je ona zaista imperijalna sila, onda je sustinski nasumicna i improvizovana u delovanju. Zaista ozbiljna sila bi odmah i jasno razlucila da Kosovo nije toliko vojni koliko policijski problem - kao sto je bio slucaj i pod Srbima - i pripremila bi se za to. Nenaoruzani KDOM posmatraci su to pokazali. Srpska vojska ne bi bila prepreka - ona se povukla i to na vreme. Ali iznenada je doslo do totalnog odsustva vlasti sa srpske strane i, medju Albancima, vlast se glatko prenela na ljude sa oruzjem. NATO, obucen za konvencionalni rat, bio je u beznadezno nepovoljnom polozaju pred albanskim grupama iskusnim u gerilskoj taktici `pucaj i bezi`. Pored toga, cini se da je malo NATO komandanata kojima je stalo sta se desava sa ne-Albancima na Kosovu. Njihove usi su pune propagande o srpskoj krivici, koju siri propagandana masinerija NATO-a. Zaista, Kosovo je nesvarljiv kamen u stomaku za Balkan vec barem poslednjih sto godina. Ono obecava da bude isto toliko nesvarljivo za medjunarodnu zajednicu jos decenijama. Zahvaljujuci velikim delom nemocnim intervencijama niza imperijalnih sila, njegov prethodni multietnicki karakter je skoro iskorenjen. Ali to ne cini Kosovo nista kompatibilnijim za svoje okruzenje. Naprotiv, mislim da etnicki cisto Kosovo preti da destabilizuje jugoistocnu Srbiju, gde postoji albanska manjina od njih 80.000, kao i samu Albaniju i Makedoniju, zbog njegove ambicije da sluzi kao motor Velike Albanije. Ukratko, Kosovo ostaje tempirana bomba. Gledajuci unazad poslednjih 30 godina, nalazimo obilje dokaza da, uprkos zelji mnogih kosovskih Albanaca da zive mirno sa svojim slovenskim susedima, uvek je postojalo nepomirljivo jezgro koje je zahtevalo nezavisnost. Cak je i Gandijevski pasivan otpor, na cijem je celu bio Ibrahim Rugova, bilo nepopustljivo u ovome. Slogani su se blago izmenili, ali je njihov cilj isti. Tokom decenije vlasti Slobodana Milosevica na Kosovu vecina Albanaca je bojkotovala prakticno sve sto je bilo srpsko, ukljucujuci tu i savezne izbore, gde bi njihov kompaktni glasacki blok mogao pomoci da se svrgne Milosevic. Sustinsko odvajanje se vec bilo odigralo pre nego sto je NATO zapoceo da predsedava zavrsnom fazom etnickog ciscenja preostalih Srba, koja je bila u toku proslog juna. Prema tome, ne bi trebalo da nas iznenadjuje da vecina Albanaca zeli da istera i poslednjeg Srbina, cak da izbrise i svaki znak srpske kulture - o cemu svedoci unistenje osamdeset pravoslavnih crkava i manastira, od kojih su mnogi srednjevekovni spomenici neprocenjive vrednosti.

Na kraju kampanje bombardovanja predsednik Klinton je trijumfalno izjavio da ce NATO "zastititi sve narode te problematicne zemlje, i Srbe i Albance podjednako." Ali, kao sto se pokazalo, ove propovedi o vrlinama multikulturalnih, multietnickih drustava nista ne znace Albancima. Kako ja verujem u ad hoc sustinu americke primene sile u svetu, pitam se koliko dugo ce Kongres i izborno telo biti voljni da trpe naizgled vecnu obavezu na hiljade vojnika i milijardi poreskih dolara za protektorat u Bosni i protektorat na Kosovu. Dodajte tome troskove proto-protektorata u Albaniji, Makedoniji i - ko zna? - Crnoj Gori. Vec cujemo nagovestaje o razbijanju iluzija: Ministar odbrane Koen se zali na "sporost misije," nacelnik generalstaba, general Selton tvrdi da njegove trupe samo "odradjuju vreme" na Kosovu.

Da isprobamo malo Kremljinologije: u svom govoru Drzava Unije 1999.godine predsednik Klinton je posvetio 35 reci Kosovu, govoreci da: "Sa nasim NATO saveznicima mi vrsimo pritisak na srpsku vladu da prekine brutalnu represiju na Kosovu, da odgovorne izvede pred lice pravde i da narodu Kosova da sopstvenu vladu koju oni zasluzuju." Proslog januara je imao da kaze samo 30 reci o Kosovu: "treba da budemo ponosni na muskarce i zene nasih oruzanih snaga koji su zaustavili etnicko ciscenje na Kosovu, omogucavajuci milion ljudi da se vrate svojim kucama." Mogu da zamislim nekog dramskog pisca buducnosti koji razmatra istoriju nasih apsurdnih vremena i nalazi da je bogata dramskim materijalom: jedan americki predsednik koji se rukuje sa jednim balkanskim despotom. Kasnije despot bude optuzen, a predsednika, makar nominalno, tribunal za ratne zlocince razmatra za optuznicu. Jedan americki general posecuje jednog srpskog generala i prihvata ceremonijalni pistolj od njega, da bi posle shvatio da je on politicki nekorektan, pa ga osudjuje kao ratnog zlocinca. Ministar spoljnih poslova poziva na pljusak bombi na isti onaj grad u kome je srecno proveo detinjstvo. Ne tako davno, ambasador Ricard Holbruk, gost Vilson centra, posvetio je malo vremena na pocetku svog govora da osudi, a ne da pohvali, centar Vudrou Vilson, kao "barem delimican neuspeh ako se meri posledicama njegovih akcija." U Holbrukovom ponovnom citanju i ponovnom pisanju istorije, Vilsonovih 14 tacaka koje su pozivale na samoopredelenje juznoslovenskih naroda, izmedju ostalog, "dovelo je direktno do katastrofa koje su nas snasle u Bosni i na Kosovu i na drugim mestima... Stvaranje jedne zemlje od onog sto je nekad bila Jugolsavija nikad nije imalo nikakvog smisla," dodao je on. Kao i u drugim prilikama kada se radilo o Balkanu, Holbruk nije uradio svoj domaci. Ideja o Jugoslaviji je rodjena, pre nego sto je smisljena ijedna od ovih 14 tacaka, iz straha Slovenaca Hrvata i drugih od planova imperijalnih sila na njihovoj zemlji. Do pada Jugoslavije je doslo, slicno tome, usled njenog brutalnog potcinjavanja od strane nacisticke Nemacke, a onda komunizma, a ne kao rezultat Vilsonovskog idealizma o multietnickim drzavama. Cudno je da je americki pristup centralnom Balkanu u poslednjoj deceniji podivljalo Vilsonijansko samoopredelenje, uz malo pomoci ambasadora Holbruka. Potpomognute i podstaknute od strane nekih evropskih zemalja, SAD imaju odlucujucu ulogu u stvaranju sporno krhkih multietnickih drzava, kao sto su Cehoslovacka i Jugoslavija Vilsonovog vremena, ali i monoetnickih minidrzava - Hrvatske, Slovenije i, sto je jos grotesknije, Bosne i Hercegovine, koja je etnicki podeljena na 3 dela. Dopalo vam se to ili ne, Klintonova administracija sada predsedava evolucijom jos jedne monoetnicke drzave - albanskog Kosova. Drugim recima, SAD i NATO, iako je to bilo suprotno njihovim zvanicnim namerama, su daleko prevazisle sve druge u etnickim ciscenjima na Balkanu.

David Binder, nezavisni novinar i bivsi dopisnik lista New York Times za Balkan i Istocnu Evropu.

[ Ostali clanci i misljenja ]

Copyright ©2000 beograd.com. All Rights Reserved.