Le Monde (Francuska)
13.maj, 1999.

Licni stav

Pismo jednog putnika predsedniku Republike

Rezis Debre

Po povratku iz Makedonije, iz Srbije, sa Kosova, moram da vam prenesem jedan utisak: bojim se, gospodine predsednice, da smo na rdjavom putu.

Vi ste praktican covek. Vi ne marite za intelektualce koji nas zasipaju grandioznim i odlucnim recima. Utoliko bolje - ne marim ni ja.

Drzacu se, dakle, cinjenica.

Svako neka gleda svoja posla, reci cete mi.

Ne izgleda mi da ona koja sam mogao da vidim na licu mesta, tokom kratkog boravka - nedelju dana u Srbiji (Beograd, Novi Sad, Nis, Vranje) od 2. do 9. maja, od toga cetiri dana na Kosovu, od Pristine do Peci, od Prizrena do Podujeva - odgovaraju recima koje vi koristite, izdaleka i s velikim uverenjem.

Nemojte misliti da sam pristrasan.

Prethodnu nedelju proveo sam u Makedoniji,pomagao u prihvatu izbeglica, slusao njihova svedocenja. Uzrujala su me, kao i mnoge druge. Hteo sam po svaku cenu da odem vidim "drugu stranu" koliko je takvo preduzece bilo moguce. Kako nemam poverenja u putovanja tipa Inturist (DRZAVNA TURISTICKA ORGANIZACIJA BIVSE SSSR), kao ni novinarsko kretanje kolima, zatrazio sam od srpskih vlasti da imam svog sopstvenog prevodioca, svoje sopstveno vozilo i mogucnost da idem i razgovaram sa kim god ja pozelim.

To su postovali.

Da li je prevodilac vazan?

Da.

Jer sam na svoju veliku stetu - ali kako sam mogao drugacije? - konstatovao da u Makedoniji i Albaniji covek moze neoprezno da se stavi na milost lokalnih tumaca koji, vecinom simpatizeri ili pripadnici OVK, strancu cim se pojavi stedro daju svoj stav i svoje mreze. Price o ucenama i iznudjivanju suvise su mnogobrojne da bi se posumnjalo u neospornu zasnovanost na stvarnosti.

Neka od svedocenja koje sam dobio, i odmah zatim proverio na mestu odakle su potekla, pokazala su se, medjutim, preteranim, dakle netacnim.

To, naravno, ni najmanje ne menja besramni skandal tog egzodusa. Ssta nam vi stalno ponavljate?

"Mi ne vodimo rat protiv srpskog naroda, vec protiv diktatora, Milosevica, koji je, odbijajuci bilo kakve pregovore, hladnokrvno isplanirao genocid Kosovaca. Mi se ogranicavamo na unistavanje njegovog aparata represije, i u tome smo vec dosta napredovali. A ako nastavimo da bombardujemo, uprkos greskama u nalazenju meta i nezeljene kolateralne stete, koje su za zaljenje, srpske snage nastavice na Kosovu svoje operacije etnickog ciscenja." Imam razloga da sumnjam, gospodine predsednice, da je svaka od tih reci obmana.

1. "Nije rat protiv naroda..."

Zar ne znate da je u srcu starog Beograda decje pozoriste Dusan Radovic pored televizije i da je projektil koji je nju unistio pogodio i njega? Trista skola, u celoj zemlji, osteceno je bombama. Djaci, ostavljeni sami sebi, vise ne idu na nastavu. Na selu, ima onih koji sakupljaju eksplozivne zute cevi slicne igrackama (model CBU 87). Slicne bombe koje se rasparcavaju, Sovjeti su prosipali po Avganistanu. Razaranje fabrika ostavilo je bez posla stotine hiljada radnika - cija su primanja 230 dinara, ili 91 franak mesecno.

Gotovo polovina populacije je bez posla. Ako verujete da cete ih tako okrenuti protiv rezima, u zabludi ste. Uprkos umoru, oskudici i nestasicama, ja nisam primetio pukotinu u tom svetom jedinstvu.

Jedna devojcica rekla mi je u Pristini:

"Kad ubiju cetiri Kineza, koji pripadaju velikoj sili, ceo svet se uzasava, ali cetiri stotine Srba, to se ne racuna. Cudno, zar ne?" Jasno da nisam bio svedok krvoprolica koje su bombarderi NATO ucinili nad autobusima, kolonama izbeglica, vozovima, na bolnici u Nisu i drugde. Niti bombardovanja srpskih izbeglickih logora (Majino Naselje, 21. april, cetvoro mrtvih, dvadesetoro ranjenih).

Govorim o nekih 400.000 Srba koje su Hrvati deportovali iz Krajine bez prisustva mikrofona i kamera. U vreme mog boravka na Kosovu, general Verc, port-parol NATO, izjavio je: "Mi nismo napali nijedan konvoj i nikada nismo napali civile."

Laz.

Video sam u seocetu Lipljan, u cetvrtak 6. maja, jednu kucu koju je projektil pretvorio u prah: tri male devojcice i njihovi baba i deda masakrirani, u krugu od tri kilometra nema vojnog objekta.

Video sam, sutradan u Prizrenu, u ciganskoj cetvrti, jos dve civilne kuce koje su dva sata ranije pretvorene u pepeo, pod rusevinama je bilo zatrpano vise zrtava.

2. "Diktator Milosevic..."

Moji sagovornici iz opozicije, jedini sa kojima sam razgovarao, prizvali su me surovoj stvarnosti. Autokrata, prevarant, manipulator i populista, gospodin Milosevic je ipak tri puta izabran - diktatori se biraju jednom, ne ni dvaput. On postuje Ustav Jugoslavije. Nema jedine partije. Njegova je manjinska u parlamentu. Nema politickih zatvorenika, promenljivih koalicija. On kao da je odsutan iz svakodnevnog zivota. Moze ga se kritikovati bez skrivanja na terasama kafea - cega se ljudi ne lisavaju - ali se ni malo ne boje.

Nema nikakve "totalitarne" harizme nad duhom. Zapad izgleda sto puta optereceniji gospodinom Milosevicem od njegovih zemljaka. Porediti ga sa Minhenom, to znaci izvrnuti uloge slabih i jakih i pretpostaviti da jedna izolovana i siromasna zemlja od deset miliona stanovnika, koja ne prizeljkuje nista izvan granica stare Jugoslavije, moze da se poredi sa osvajackom i vise nego dobro opremljenom Hitlerovom Nemackom.

Kad lice prekrije sa mnogo velova, covek postane slep.

3. "Genocid Kosovaca..." uzasno poglavlje.

Svedoka sa zapada, pristupacnih i ocevidaca, nasao sam samo dvoje.

Jedan od njih, Aleksandar Mitic, istina, srpskog porekla, dopisnik je AFP iz Pristine.

Drugi, Pol Votson, Kanadjanin, dopisnik je iz Centralne Evrope za Los Andjeles Tajms. Pokrivao je Avganistan, Somaliju, Kambodzu, Rat u zalivu i Ruandu: To nije zutokljunac.

Prilicno anti-srpski raspolozen, on vec dve godine prati gradjanski rat na Kosovu, na kojem poznaje svako selo i svaki put. Pravi junak, premda skroman. Kada su svi strani novinari, prvih dana bombardovanja, proterani iz Pristine, on je odlucio da ostane, anonimno. Neprestano kruzi i posmatra. Njegovo svedocenje je stalozeno i, kada se spoji sa drugima, uverljivo. Pod poplavom bombi, najgore ucene su pocinjene u prva tri dana (24, 25. i 26. marta), sa paljevinama, pljackom i zrtvama. Vise hiljada Albanaca tada su dobili naredjenje da odu. On me uverava da od tada nije nasao tragova zlocina protiv covecnosti. Nesumnjivo je da ta dvojica pazljivih posmatraca nisu sve videli. A ja jos manje. Ja mogu da svedocim samo o albanskim seljacima koji se vracaju u Podujevo, o srpskim vojnicima koji cuvaju strazu pred albanskim pekarama - deset je ponovo otvoreno u Pristini, i o ranjenima u bombardovanjima, Albancima i Srbima koji leze jedni pored drugih u pristinskoj bolnici (dve hiljade kreveta).

Pa, sta se onda dogodilo?

Po njihovom misljenju, iznenadno nametanje medjunarodnog vazdusnog rata u lokalnom gradjanskom ratu - ratu krajnje surovom.

Podsecam vas da je 1998. godine ubijeno 1.700 albanskih boraca, 180 srpskih policajaca i 120 vojnika. OVK je kidnapovala 380 ljudi, oslobodila je 103, ostali su mrtvi ili nestali, ponekad posle mucenja, medju njima su dvojica novinara i 14 radnika. OVK je tvrdila da u Pristini ima 6.000 ilegalnih operativaca, a njeni snajperisti, kako su mi rekli, usli su u akciju posle prvih bombi. Srbi, koji su ocenili da ne mogu da se bore na dva fronta, tada su odlucili da vojno evakuisu "petu kolonu NATO", njegovu "kopnenu silu", odnosno OVK, a narocito u selima u kojima se sa njom sukobljavala i gde se ona krila u civilnom stanovnistvu. Lokalne, da, ali izvesne, te evakuacije, koje tamo zovu "izraelske", cega se stari borci iz Alzira kao vi sigurno secaju - mi smo raselili i zatvorili u logore okruzene bodljikavom zicom milion Alzirskih civila, da bismo "vodu ispraznili od riba" - ostavile su tu i tamo tragove pod vedrim nebom: spaljene kuce, napustena sela. To suocavanje s vojskom povuklo je za sobom bekstvo civila - vecinom, kazu mi, porodica boraca - pre bombardovanja. Ono je bilo, prema dopisniku AFP, vrlo malobrojno. "Ljudi su nalazili skloniste u susednim kucama, zakljucio je on. Niko nije umirao od gladi, nije bio ubijen na putu, nije bezao ka Albaniji i Makedoniji. Upravo je napad NATO pokrenuo, kao lavinu, humanitarnu katastrofu. U stvari, sve do tada nije bilo ni potrebe za prihvatnim logorima na granicama." Prvih dana, svi se u tome slazu, oslobodjen je talas represalija od strane takozvanih "nekontrolisanih" elemenata, uz moguce saucesnistvo lokalne policije.

Gospodin Vuk Draskovic, bivsi vicepremijer, i drugi, rekli su mi da je posle toga 300 ljudi na Kosovu uhapseno i optuzeno zbog takvog nasilja. Da li je to zamazivanje ociju?

Alibi? 

Griznja savesti?

To se ne moze iskljuciti.

Posle toga, egzodus se nastavio, ali u manjim razmerama.

Na podsticaj OVK, koja je zelela da povrati svoje, iz straha da ne budu proglaseni "kolaborantima", iz straha od bombardovanja - koja na 6.000 metara ne mogu da prave razliku izmedju Srba, Albanaca i drugih, da bi se pridruzili rodjacima koji su vec otisli, zato sto je stoka pomrla, zato sto ce Amerika pobediti, zato sto je to prilika da se emigrira u Ssvajcarsku, u Nemacku i drugde... Sve sam te razloge cuo na licu mesta.

Ja ih samo spominjem, ne upozoravam.

Da li sam suvise slusao "drugu stranu"?

Suprotno tome bio bi rasizam. Definisati a priori jedan narod - Jevreje, Nemce ili Srbe - kao kolektivne kriminalce, nije dostojno jednog demokrate. Na kraju krajeva, tokom okupacije postojale su SS-divizije Albanaca, Muslimana i Hrvata - nikada Srba. Da li je taj filosemitski i otporan narod - vise od deset nacionalnosti zajedno zivi u samoj Srbiji - postao nacisticki sa pedeset godina zakasnjenja? Jedan broj Kosovskih izbeglica rekao mi je da su izbegli represiji zahvaljujuci svojim susedima, prijateljima Srbima.

4. "Dobro je zapocelo unistenje srpskih snaga..."

Zzao mi je, one se drze kao magijom.

Jedan mladi narednik koji je autostopirao na putu Nis- Beograd a sluzi na Kosovu, upitao me je koji je strateski razlog NATO da se obrusava na civile. "Mi, kad odemo u grad, vise nemamo struju, moramo da pijemo mlaku koka-kolu. To je grozno, ali moze i tako."

Pretpostavljam da vojne jedinice imaju svoju struju. Na Kosovu imate srusene mostove, koji se lako zaobidju prelazenjem preko gazova - ako se ne prelazi preko, izmedju rupa. Ostecen beznacajan aerodrom, unistene prazne kasarne, zapaljeni vojni kamioni koji odavno nisu u upotrebi, makete helikoptera i drveni komadi artiljerije postavljeni usred livada.

Izvrsno za video-snimke i brifinge, ali, sta posle?

Setite se da jugoslovenska odbrana, koju su formirali Tito i njegovi partizani, nema nista od regularne armije - rastrkana i sveprisutna, sa svojim podzemnim kompjuterima, dugo pripremana za borbu protiv konvencionalne opasnosti - nekada sovjetske. Ona cak i topove premesta volovima, da bi izbegla detektore toplote.

Na Kosovu - to nije tajna - ima 150.000 ljudi pod oruzjem, starih izmedju 20 i 70 godina - za rezerviste nema starosnih ogranicenja - od toga je samo 40.000-50.000 ljudi III armije generala Pavkovica.

Voki-tokiji i releji su, izgleda, u dobrom stanju, kao i sami Jugosloveni koji koriste tu mrezu - OVK se sluzi mobilnim telefonima da bi obavestavali bombardere SAD.

Ssto se tice demoralizacije kojoj se nadate, u nju nikako ne verujte. Na Kosovu cekaju nase trupe, bojim se, cvrsto ukopani, ne bez izvesne doze nestrpljenja.

Kako mi rece jedan rezervista iz Pristine koji je isao da kupi hleb, sa kalasnjikovim na ramenu:

"Zzivela kopnena intervencija! U pravom ratu, barem, ima mrtvih na obema stranama." Ratne igre planera NATO odvijaju se 5.000 metara iznad realnosti. Ja vas u to uveravam: ne saljite nase osetljive i inteligentne Sansire (djake cuvene francuske vojne skole) na teren o kojem nista ne znaju. Njihov cilj moze i biti pravedan, ali za njih to nikada nece biti odbrambeni i sveti rat kakav ce biti, s pravom ili ne, za srpske dobrovoljce na Kosovu i Metohiji.

5. "Oni nastavljaju etnicko ciscenje..."

Razbesnele su me registarske tablice sakupljene na granicnom polozaju ka Albaniji i identifikaciona dokumenta onih koji odlaze.To je, odgovorili su mi, iz straha da se "teroristi" ponovo ne infiltriraju koristeci te papire i te tablice za maskiranje svojih vozila .Mnogo stosta moglo je da promakne mojim skromnim zapazanjima, ali je nemacki ministar odbrane 6. maja lagao kada je izjavio da je "izmedju 600.000 i 900.000 raseljenih osoba lokalizovano u unutrasnjosti Kosova". Na teritoriji od 10.000 kvadratnih kilometara covek koji je istog dana presao od istoka do zapada i od severa do juga to ne bi mogao da ne opazi. U Pristini, gde jos zive desetine hiljada Kosovaca, covek moze da ruca u albanskim picerijama, u drustvu Albanaca. Zar nasi ministri ne bi mogli tamo da ispitaju svedoke hladnih glava - grcke lekare iz organizacije Lekari bez granica, svestenike, popove?

Mislim na oca Stefana, prizrenskog igumana, koji je izuzetno stalozen covek. Jer gradjanski rat nije verski rat: dzamije, bezbrojne,netaknute su - osim dve, o cemu su me izvestili. Moze se kupiti spoljna politika jedne zemlje - sto rade Sjedinjene Drzave sa spoljnim politikama tog regiona - ali ne i njeni snovi ili njeno secanje. Da ste videli poglede pune mrznje koje na granicnim prelazima makedonski carinici i policija bacaju na konvoje vojnih vozila koji se svake noci krecu od Soluna do Skoplja, na njihovu pratnju, arogantnu i nesvesnu toga sto ih okruzuje, bez teskoca biste shvatili da ce biti mnogo lakse uci na tu "pozornicu" nego se s nje izvuci. Kad biste vi imali, poput italijanskog predsednika, hrabrosti ili inteligencije da odbacite nerealne postulate, da potrazite, sa Ibrahimom Rugovom, prema njegovim sopstvenim recima "politicko resenje na realnim osnovama"?

U tom slucaju, vasoj paznji nametnuo bi se izvestan broj realnosti.

Prva: nema spasa izvan modusa vivendi izmedju Albanaca i Srba, sto trazi gospodin Rugova, jer na Kosovu ne postoji jedna, vec dve, cak i vise zajednica. Da zbog odsustva rezultata popisa na koji se moze osloniti ne ulazim u bitku brojkama, koliko sam shvatio, ima milion i vise Albanaca, dvesta pedeset hiljada Srba i dvesta pedeset hiljada osoba koje pripadaju drugim zajednicama - islamiziranih Srba, Turaka, Goranaca ili brdjana, Roma, "Egipcana" ili albanofonskih cigana - koji strahuju od dominacije jedne velike Albanije i na strani su Srba.

Druga: spreciti ponovno radjanje divljackog unutrasnjeg rata, epizode mirnodopskog seljakanja, prvog cina bez kojeg je danasnji drugi cin nezamisliv, ali koji je sam usledio posle prethodnog pritiska. Politika danasnjice uvek se vodi sa analogijama na proslost. Najmanje rdjavu tek treba naci. Vi ste odabrali hitlerovsku analogiju, u kojoj su Kosovci progonjeni Jevreji. Dopustite mi da vam predlozim drugu: Alzir. Gospodin Milosevic svakako nije De Gol. Ali civilna moc ima posla sa armijom koja mnogo toga moze da izgubi i sanja o borbi. A ta, prava armija, i sama se oslanja na autohtone paravojne strukture, koji bi jednog dana mogli da se udruze u OAS. A sta ako problem i nije u Beogradu vec na ulicama, kafeima, prodavnicama Kosova? Ti ljudi tamo, to je cinjenica, nemaju nikakvog spokoja. Oni su me, jednom ili dvaput, tesko napali. A ja moram, istine radi, da kazem da su me svaki put spasli srpski oficiri koji su mi pritekli u pomoc.

Secate li se kako je De Gol definisao NATO:

"Organizacija nametnuta Atlantskom savezu koja nije nista drugo do vojna i politicka subordinacija Zapadne Evrope Sjedinjenim Americkim Drzavama". Vi cete nam jednog dana objasniti razloge koji su vas vodili da modifikujete tu ocenu. U ocekivanju toga, moram da vam priznam da sam osetio izvesnu dozu stida kada mi je, u Beogradu, jedan demokrata iz srpske opozicije na pitanje zasto njegov sadasnji predsednik tako zurno prima bilo koju americku licnost a ne francusku, odgovorio: "Uvek je bolje razgovarati sa gospodarom nego sa njegovom poslugom."

Rezis Debrej je francuski pisac i filozof. Ovo pismo je uputio predsedniku Francuske preko stranica Le Monde-a

Copyright ©1999 beograd.com. All Rights Reserved.