Pismo iz Kanade
Pise Walt Petrigo

28.04.2000.

Beskrajna stepa

Petnaesti je mart 1950, oko cetiri sata popodne, na peronu stare zeleznicke stanice u Beogradu. Na jednom mestu okupilo se dvadesetak ljudi. Uprkos povremenom smehu koji se cuje kroz zagor, to nije vesela grupa.

Svi kao da ocekuju da se nesto dogodi, nesto ne bas prijatno, ali nesto za sta svi znaju da je neizbezno. Iz daljine se cuje zvizduk voza koji pristize. Voz je sve blizi i blizi. Zamor se polako stisava.

Vlada i njegova porodica odlaze. Ostavljaju za sobom uspomene, prijatelje, dom i otadzbinu. Zaputili su se u buducnost koja ne obecava mnogo. Voz u koji su se ukrcali ostavlja za sobom njihov prethodni zivot, na koji uspomene polako pocinju da blede. Sta reci o novom zivotu sem da je sasvim - nov. Novi obicaji, nova shvatanja, mnoge teske lekcije koje se moraju brzo nauciti u stranim zemljama - Slobodna zona Trsta, Italija, Austrija i najzad, Kanada - i to po pravilima koja vladaju u tim novim podnebljima.

O Kanadi sam tada znao malo. Nesto malo iz srednje skole, ono osnovno. Zivot u Trstu i drugim evropskim gradovima bio je svakako pun dogadjaja i zanimljiv. Ipak, osecao sam se kao nomad u potrazi za stalnim stanistem.

Krajem marta 1951. ukrcali smo se u Bremen-Havenu na americki razarac GENERAL HARI TEJLOR. Putovanje preko Atlantika izgledalo je kao san na javi. Uzivao sam u svakom trenutku plovidbe. Sparingovao sam americkim mornarima u ringu. To je bilo zabavno, ali je bilo jos zabavnije gledati moje prijatelje kako posle skoro svakog udarca u pleksus trce i naginju se preko ograde palube.

Prvog aprila 1951. iskrcali smo se u Halifaksu, u Novoj Skotskoj, odakle smo zapoceli trodnevno putovanje do Ledbridza u Alberti. Tokom putovanja uspelo mi je da shvatim koliko je Kanada prostrana i sta znaci izraz "beskrajna stepa". Sreo sam i nekolicinu Kanadjana. Svi su bili ljubazni prema meni. Tokom puta video sam vise osmeha i cuo vise ljubaznih reci nego ikada pre.

Otkrio sam da su Kanadjani u najvecem broju slucajeva prijatni ljudi, uvek spremni da vam pomognu. Kanadski gradovi odavali su utisak spokojstva i dostojanstvene zagonetnosti dostojne postovanja. Zivot u Kanadi izgledao je nekako usporeniji i ugodniji. Cak i u najvecem kanadskom gradu, za vreme saobracajnog spica, bilo je tesko cuti sirenu automobila ili kamiona.

U to vreme Ledbridz je bio mali grad od oko 10.000 stanovnika, nesto sto bi se kod nas zvalo palanka, urbani centar jednog ruralnog podrucja. Proslo je mnogo godina od tada, ali moji prvi utisci o Kanadi nisu se izmenili.

Pisem i pravim fotografije za mnoge casopise u zemlji i svetu. Radeci svoj posao sretao sam razne ljude. Razgovarao sam sa sefovima drzava, ali i sa prosjacima na ulici. Ustanovio sam da su razlike medju njima male, ukoliko ih uopste ima.

Sa ovih par recenica zeleo sam da pokazem da sam sposoban da razumem ljude i da zelim da mene razumeju drugi ljudi. Ukratko, ja sam obican covek, kao i svaki drugi.

Najveci deo zivota proveo sam putujuci, snimajuci fotografije i pisuci o Kanadi, toj posebnoj zemlji koja je postala dom za moju porodicu i mene. Mislim da je Kanada jedna od nekolicine potpuno slobodnih zemalja u svetu. Svaki gradjanin ima pravo i podrsku vlade da slobodno govori, da radi i stvara umetnicka dela, ma kakva ona bila. Moji utisci i stavovi su moji. Mozete se slagati ili ne, to je vase apsolutno pravo.

Danas cu se odvesti do Nacionalnog parka Banf, koji se nalazi na nekih 130 kilometara zapadno od Kalgarija.

Lepote Banfa kao da spadaju medju najcuvanije tajne. Cim izadjete na autoput Trans Kanada 1, pocinjete da primecujete promene.

Ravna prerija talasa se na povetarcu. Ta slika najimpresivnija je leti, kada je trava visoka i kada svaki dasak vetra pretvara beskrajna polja u okean koji se blago talasa. Prizor vas ostavlja bez daha. Jedinstven je.

Ako imate srece da to posmatrate pri zalasku Sunca, dobili ste premiju na lutriji. Prohladne veceri ozivljavaju mirise prirode, zemlje, sveze pokosene trave i, iz daljine, krda stoke.

Vec za nekoliko minuta brezuljci zamenjuju ravnu preriju. A onda se naglo pretvaraju u granitne gromade - planine Rokis.

Usporavate voznju...

Oko vas ima toliko velicanstvenih detalja. Osecanje odgovornosti nagoni vas da obratite paznju na sve. Granitni vrhovi masiva svojom kolosalnoscu cine da se osecate bespomocno, mali i nekako bez razloga da uopste postojite. Medju stenjem primecujete pastelno zelene grmove i siblje.

Ne mozete, a da se ne zacudite hrabrosti i upornosti da prezive i ostanu tako lepi.

Kako je to velika lekcija zivota, o zivotu i zivot sam. Takve istinite price svuda su oko nas, dok mi i dalje placamo skupu skolu u kojoj ucimo kako da ucinimo i uspemo.

Jurimo komarce ne primecujuci slonove koji prolaze pored nas...

Ja volim filosofiju. Nikada nisam sam. Mnoge stvari razumem do krajnjih sitnica, stvari na koje u normalnim okolnostima ne bih ni obratio paznju.

Ukratko... veoma je ugodno...

Benf je poznat i po svojim jezerima. Svako od njih je posebno. Krsevite planine stvaraju jedinstvenu pozadinu tim planinskim lepotama. Boja svakog jezera zavisi od hemijskog sastava okolnog zemljista - sezuci u spektru od pastelno zelene do azurno plave. Leti su ovde najpopularniji pecanje, planinarenje i setnje. Posetioci iz celog sveta hrle na ovo planinsko igraliste.

Zima u Benfu izgleda kao klasicna bajka. To je ujedno i glavna sezona ovde. Skijanje za stare i mlade, bogate i siromasne - naravno, vise za bogate - glavni je razlog sto Benf zimi procveta. Planine Benfa i planine Luiz poznate su u svetu po svojim stazama za skijanje.

Sam grad Benf nudi posetiocima sve moderne pogodnosti. U njemu se nalazi i jedan broj najpoznatijih kanadskih restorana. Mnoge specijalizovane radnje su raj za oci i cistiliste za dzep.

Naravno, poseta Benfu bila bi okrnjena bez posete hotelu "Banff Springs".

To je jedan od najlepsih hotela u Severnoj Americi. Sagradjen je tako da podseca na ogromni srednjevekovni zamak. Zidan je sa ukusom i merom. Velike galerije, dugi hodnici sa starinskim namestajem vracaju vas u proslost. Lepo je radnim danom zagubiti se u sopstvenim mislima setajuci njima. Mnogo puta sam dolazio tu, i misli lako dolaze.

Sunce zalazi za planine, trenutak je "kanadskog suncevog zalaska" - trenutak, jer ne traje dugo. Steta. Vozim ka izlazu iz parka...

Na putu kuci, jos jedno zastajanje.

Jezero Mineuanka... jezero bez dna...

Sa mesta na kome stojim, posmatram zlatnu loptu koja tamni iz casa u cas... Nastavljam. Motor kola monotono bruji dok se vracam u Kalgari... zvuk motora pomesan sa svezim planinskim vazduhom deluje tako smirujuce, zadovoljan sam i spreman da sklopim oci... ali ne jos.

Jos samo nekoliko milja...

[ Prethodne kolumne ]

Copyright ©2000 beograd.com. All Rights Reserved.