Kazivanja
Pise Radmila Stankovic
30.12.2001.
Slavlje je za budale, srecni zive dosadno
Hocemo li i u 2002. teze ziveti, ali lakse disati, hocemo li se
posle burne godine vladavine DOS-a polako trezniti i prizivati pameti
pameti. Slavlje je za budale, srecni zive dosadno. I ne bude se svako
jutro sa dilemom: Kostunica ili Djindjic? A upravo je to stupidno pitanje
obelezilo ovo raspoluceno drustvo poslednjih godinu dana
Godine 2001. smo, kako kazu, poslednji put slavili 29. novembar kao dan
Republike, ma sta to znacilo, ali minuli novembar ce, ipak, ostati upamcen
- postignut je sporazum sa Pariskim klubom kojim je Jugoslaviji otpisano
dve trecine duga na osnovicu od 4.5 milijarde dolara. Dakle, nismo vise
duzni 12 milijardi dolara ukupno, vec devet milijardi. Ne duguje vise
svako od nas po 1200 vec po 900 dolara. I ova godina ce biti prva u kojoj
cemo ziveti bolje u odnosu na prethodnu.
Reklo bi se, nismo vise Hitlerova deca. Nismo bas ni djaci odlikasi, mada
pretimo. Nije da bas nista nismo uradili, ali nemamo se cime ni hvaliti.
Slobodan Milosevic je zavrsio u Hagu proklinjuci Srbe sto su ga o
Vidovdanu 2001. isporucili medjunarodnom sudu, cime je zapocela
jugoslovenska "saradnja sa Hagom". Sada se, u 2002. cekaju novi
Srbi, koji ce popuniti sobe u Sevenigenu.
Vise od razvoda Toma Kruza i Nikol Kidman, vise od vencanja Majkla Daglasa
i Ketrin Zite Dzons, vise od svakog planetarnog traca, na ovim prostorima
govorilo se i pisalo o njima dvojici - Vojislavu Kostunici i Zoranu
Djindjicu. Istrazivanja govore da je ime srpskog premijera bilo vise u
opticaju, ali da je predsednik Jugoslavije popularniji u narodu. Idealan
politicki dvojac - tako za njih govore analiticari podlezuci ocigledno
stereotipu o antipodima kakvi su potrebni svakom raspolucenom drustvu kao
sto je i ovo.
Tako najcesce postavljano pitanje -Djindjic ili Kostunica- (secate se
onoga, "je si li za Mila ili za Momira?") deluje nemilo prazno,
kao zamena za izvetrelo nadahnuce koje prirodno splasnjava od 5. oktobra
2000. A u tome nam je protekao dobar deo godine. I mozda je potpredsednik
Savezne vlade Miroljub Labus ucinio najvise za obojicu kada je po povratku
iz Pariza, zadovoljan zbog uspeha u pregovorima sa Pariskim klubom, rekao
da su obojica na svoj nacin zasluzni za otpis duga. Ruku na srce, srpski
premijer je napravio vasingtonsku uvertiru sastavsi se predsednikom SAD
Dzordzom Busom, a iz tog susreta, belezimo angdotu koja je ostala
nepoznata javnosti.
Naime, u sred razgovora, dok je nas premijer govorio, americki predsednik
ga je pazljivo slusao i iznenada upitao:"Koje ste vi godiste,
gospodine Djindjicu?" Srpski premijer je zastao, nasmejao se i
okrenuo svojim saradnicima:"Koje sam ja godiste?" Kada su mu
odgovorili (1952.) Djindjic je saopstio svom domacinu. I svi su se slatko
smejali.
U slucaju predsednika Jugoslavije ovakav "prekid filma" je
prosto nemoguc, kao sto ga je nemoguce zamisliti na koncertu Zdravka
Colica, Bajage ili Djordja Marjanovica, za sta je premijer pobrao opste
simpatije publike.
Ali, Vojislava Kostunicu prati druga vrsta ljubavi i postovanja koju mu
narod iskazuje. Na jednoj turneji po Srbiji, seljak iz okoline Cacka,
odusevljenje svojim predsednikom iskazao je tako sto mu je glasno doviknuo:
"Alal ti sisa koja te dojila!"
Paralelno sa dilemom "ozbiljni legalista" ili "pragmaticni
realpoliticar danasnjice" bavili smo se "trecim covekom".
Ako ne njih dvojica, ko onda? Za neke je to bio NJKV Aleksandar
Karadjordjevic koji je dosao u zemlju svojih predaka da tu ostane, dok su
drugi njegovo useljenje u Stari dvor prihvatili kao ispravljanje nepravde
bez dalekoseznih posledica.
Svoje prakticno preseljenje u Bujanovac i neprekinute pregovore sa
predstavnicima medjunarodne zajednice povodom Kosova, Nebojsa Covic je
okitio i titulom "miljenika Zapada", pa je cesto odgovarao na
pitanje da li vidi sebe kao kandidata za buduceg predsednika Srbije.
Odgovarao je da o tome ne razmislja, za razliku od Velimira Ilica koji
nije krio svoju ambiciju da se useli u zgradu na Andricevom vencu.
Medjutim, ako je suditi na osnovu ispitivanja agencije Stratedzik
marketing, posle Kostunice i Bozidara Djelica, na kraju prosle godine
treci je bio upravo Miroljub Labus.
Onaj drugi deo Jugoslavije, Crna Gora, zabelezila je proslog leta rekordnu
turisticku posetu, sto je samo bio dokaz da su politicke tenzije iz
Milosevicevog vremena popustile i da su Srbi masovno okupirali plaze na
Crnogorskom primorju. Nazalost, dogovora o zajednickoj drzavi tokom cele
godine za nama nije bilo. Uglavnom, zahvaljujuci nepopustljivosti Mila
Djukanovica cija je partija na izborima prosla gore nego ikad, tako je
bila prinudjena da deli vlast sa liberalima i pristalicama Koalicije za
Jugoslaviju. Ali, tamosnji separatisti ne odustaju od ideje o referendumu
posle koga bi Crnogorci bili "svoji na svome." Nemoguce je a na
ovom mestu ne citirati potredsednika Savezne vlade koji je izjavio da niti
bi Srbiji samoj bio otpisan dug, niti Crnoj Gori samostalnoj, vec samo
Jugoslaviji. Pa neka Crnogorci iz toga izvuku pouku.
Crnogorci ce umesto svega otici na referendum, pa neka se to konacno
zavrsi. Ako tu uopste ima izvesnog kraja.
Dok su srpski politicari relativno dobro igrali na medjunarodnoj sceni, za
diplomate koje su oni poslali sirom sveta, to se ne bi moglo reci. Najveci
skandal je polugodisnji boravak Milana St. Protica u Vasingtonu koji je
vracen jer je bio neposlusan, a onda je danima punio novinske stupce i
programe na tv stanicama objasnjavajuci kako je to delo predsednika Koštunice.
Pridruzio se Vladanu Baticu i njegovoj Demohriscanskoj stranci Srbije
ostavivsi Velju Ilica zahvaljujuci cijoj Novoj Srbiji je i dobio mesto
ambasadora u SAD.
Kadrovske kombinatorike kad je o diplomatiji rec donele su najvise koristi
relativno maloj stranci bez ikakvog uticaja, Gradjanskom savezu Srbije.
Tako je i prvi covek jugoslovenske diplomatije, valjda u svojstvu
predsednika GSS, priznao u jednoj tv emisiji da su mozda "malo više"
dobili nego što bi im po snazi u DOS-u pripalo. Dobri poznavaoci prilika
u ulici Kneza Milosa, spremni su da kazu kako je to "malo"
zapravo "mnogo vise", i da su neki ambasadori u startu pravili
gafove koji ne prilice zemlji, inace, zavidne diplomatske tradicije. Bitka
za ambasadorska mesta prelamala se po strogo stranackom principu, pa tako
prica o sposobnim, a ne partijskim kadrovima, u ovom slucaju ne pije vodu.
Diplomate od karijere tvrde da odavo nije bilo toliko improvizacije i
toliko slicnosti sa bivsim rezimom kad je je rec o licnim motivima u
biranju ljudi koji ce braniti interese zemlje u svetu.
Jedan misteriozan resor u policiji, Sluzba drzavne bezbednosti, tek kratko
vreme u godini 2001. je funkcionisala sa nacelnikom Goranom Petrovicem i
njegovim prvim saradnikom Zoranom Mijatovicem. A onda je izbila "pobuna
crvenih beretki", jedinice za specijalne operacije, i sve se zavrsilo
ostavkom pomenute dvojice koje je premijer prihvatio, i nudjenjem odlaska
sa duznosti ministra policije Dusana Mihajlovica, sto je premijer odbio.
Pomenuta prica je kostala prilicno nerava nase pregovarace u Parizu, jer
je trebalo ubediti strance da nije rec o "puzajucem pucu", vec o
"malom nesporazumu" koji ce biti izgladjen i zbog cega nece biti
opasnosti po stabilnost poretka. Pomenuti Goran Petrovic je zavrsio u
Saveznom ministarstvu spoljnih poslova (kazu da mu je to omogucilo
dugogogisnje prijateljstvo i kumstvo sa sefom jugoslovenske diplomatije).
Zoran Mijatovic uskoro odlazi u diplomatsku sluzbu u Skoplje. A sta je
bila iza ove pobune, siroj javnosti je ostalo nepoznato i stoga ne cude
brojni repovi koji su ostali iza njenih aktera, ali i onih koji su vukli
konce u senci.
Jedna seksualna afera zabavljala je javnost, jer su njeni akteri bili
jedan general koji se odmetnuo iz vojske i osnovao stranku i jedna
stranacka drugarica. Vuk Obradovic je od strane Ljiljane Nestorovic
optuzen za pokusaj seksualnog zlostavljanja, tome su posvedocile jos neke
dame, i rezultat je da je nekadasnji portparol Generalstaba vojske
Jugoslavije ostao bez stranke i bez mesta u Vladi Srbije. Jedan drugi
dosovac sa epoletama, bivši nacelnik Generalštaba vojske Jugoslavije
Momcilo Perisic, sacuvao je svoju stranku (Pokret za demokratsku Srbiju),
ali mu je pridoslica i potredsednik Slobodan Vuksanovic napustio
kompoziciju i konacno postao stranacki lider. Jednom je to pokusao u
Demokratskoj stranci, ali je izgubio od Djidjica.
Od ostalih lidera koji su doprinosili da nam život u 2001. ne bude
dosadan, posebno se pobrinuo Nenad Canak, predsednik Skupstine Vojvodine.
Kao tanker u usce, klizio je lagano u kic dok je vise puta na televiziji
pevao stari hit Frenka Sinatre "My way", sa nepouzdanom mrznjom
je lomio tablu RTS pred kamerama TV Novi Sad i psovao majku nekima u
Beogradu (valjda svojim prijateljima iz DOS-a?!). Kao da svesno bira
adresu na rubu, stavio je oko vrata maramu kao Jaser Arafat da bi valjda
rekao kako je on Palestinac koji je, predpostavlja se, izgubio
starateljstvo surevnjive vlasti. A ustvari, kako je krenuo, sve vise
podseca na onog skinhedsa iz vica, koji zove cigance:"Dodji da ti
nesto kazem". A mali mu izdaleka odgovara:"Necu, ne moram ja bas
sve da znam."
|